Budyšin (CRM/SN). Skupina Wólbernosće zahaji po dobrej serbskej tradiciji swój nazymski koncert minjenu sobotu nawječor na žurli Serbskeho domu z pěsnju „Ha, widźu-li ptačata ćahnyć“. Jako doklinča poslednja štučka z „Nětk, nětk sym ja spokojena!“, zarža žurla z mócneho přikleska. Spokojeny drje běše publikum hižo na spočatku dobreje hudźbneje hodźiny – wona bě zdobom kermušny poskitk Załožby za serbski lud, kotryž běchu měšćenjo w dosć bohatej ličbje sćěhowali. Ně, wot prěnjeho wokomika běše pytnyć, zo čerpaja tući wokalisća z radosću z njewusakowaceho žórła ludoweje melodiki. Přiwšěm je jich interpretacija nimo moderneho stila tola tež dale njezaměnliwje samowólna a na swoje wašnje čerstwa swójska. Ze zmysłapołnej gestiku kaž tež mimiku je wona hłósnje čista, z wulkej kreatiwitu a tola wěstej čućiwosću harmonisce akcentowaca. To wšo drje je w tymle njeměrnym času někotružkuli rozdrětu dušu pokojało. Haj, ale tute pokojenje je hinašeho razu, hač běše to swój čas Handrij Zejler ze swojej „Mysličku nazymnej“ měnił.