Z wjelkami ruć jeje wěc njeje, ale z jich zubami zajim za domoródnu ...

Freitag, 10. November 2023
Artikel bewerten
(0 Stimmen)
Ruce zwobraznjeć je wuměłcej najćeše wužadanje. Bjez njeju pak nichtó ničo tworić njemóže – tež Carola Eitnerec nic.  Foto: Milenka Rječcyna Ruce zwobraznjeć je wuměłcej najćeše wužadanje. Bjez njeju pak nichtó ničo tworić njemóže – tež Carola Eitnerec nic. Foto: Milenka Rječcyna

Znajemoj so mnohe lěta. Widźałoj pak so lědma hdy smój. A tež kontakt po ­telefonje skerje zrědka mamoj. Tola ­zetkanje z Carolu Eitnerec bě, kaž zo bychmoj so stajnje widźałoj.

Mała chěžka, schowana za wulkim by­dlenskim domom, steji na kromje za­hrody a je ze wšelakimi kćějacymi ker­čiznami wobrosćena. Anton, pos, so ke mni lehnje. A kóčka Flora, kotrejž rěkaja Frau Hoppenstädt, na mnje zywajo hlada. Miła wóń něžnych kwětkow mje ­pohnuwa, so za rjenje kryte blido sydnyć, nad kotrymž słónčko złote nazymske pruhi wusyła. Horcy čaj a mjechka přikrywa wotpomhatej lochkemu huškanju na koži. Za Carolu Eitnerec je to typiske. Z lubosćiwosću stara so wona wo swojich hosći. Wobhladujo sej ju zwěsćam, zo je wona zbožowna, zo ma wokoło sebje ludźi, kotrymž je wona bliska.

Veröffentlicht in Předźenak
Bitte anmelden, um einen Kommentar zu posten

Neuheiten LND