Stajnje zaso widźiš a słyšiš, zo so statne instancy – wšojedne hač wokrjesy, města, tež gmejny – abo politiske zastupnistwa, ze serbskimi motiwami pyša, serbskosć Łužicy jako wosebitosć wustajeja a wobohaćenje wopisuja. Tak rysuja najrjeńše a najpisańše wobrazy. Wšitke tele fakty přitrjechja a wjeselu so tež, zo w mnohich wobłukach Serbow, jich nałožki a žiwjenske wašnja, njezanjechaja, ale skerje hišće na potencial toho pokazuja. Prawje a derje tak!
Za prawe a dobre tohorunja mam, zo je sakske wobchadne ministerstwo loni předpisy za popisanje pućnikow w dwurěčnej kónčinje změniło, tak zo matej serbske a němske pismo na tafli jenak wulkej być. Wokrjes Budyšin to mjeztym wuběrnje zwoprawdźa a nowe pućniki po nowych směrnicach wuhotuje, runje tak tam, hdźež dyrbja dodźeržany pućnik wuměnić. Tak dóstawa naša maćeršćina samsnu hódnotu kaž tu tohorunja domjaca němčina. To mam za woprawdźitu tolerancu, ke kotrejž tež we Łužicy mnozy namołwjeja. Zdobom to dopokazuje, zo je móžno so dojednać, cyle po hesle: Hdźež je wola, je tež puć.