Berlin (SN/MiP). Žurla małeho kina w Berlinskim historiskim muzeju běše wutoru wječor hač na poslednje městno wobsadźena. Na programje steještej filmaj Serbskeje filmoweje skupiny: film „Rublak – legenda wo wuměrjenym kraju“ wot režisera Konrada Herrmanna z lěta 1983 a film „W Błótach“ wot režisera Petera Rochi z lěta 1989. Pod titulom „Serbja a brunicowa industrija“ běše to sedme a zdobom poslednje zarjadowanje rjadu „Krajiny serbskeho filma“, kotrajž běštaj filmowča Grit Lemkowa a medijowy wědomostnik Andy Räder za „Kino w brónjowni“ kuratěrowałoj. W nadawku Filmoweje załožby DEFA kaž tež Serbskeho instituta staj wobaj k temje „serbski film“ slědźiłoj a knihu pod samsnym titulom zestajiłoj, kotraž je lětsa w aprylu, hromadźe z dwójnej dvd-ju, wušła. Wusahowace filmy, zwjetša z filmoweho namrěwstwa DEFA, kotryž běštaj za knihu analyzowałoj, staj tematisce do Berlinskeho filmoweho rjadu „spletłoj“.
Łaz (AK/SN). We Łazu serbskeho komponista Jana Pawoła Nagela (1934–1997) ze Złyčina w dźakownym, čestnym wopominanju wobchowuja. To je Spěchowanske towarstwo zetkawanišćo Dom Zejlerja a Smolerja předwčerawšim, srjedu, z klawěrnym koncertom podšmórnyło. 40 připosłucharjow je składnostnje 90. narodnin wuměłca přichwatało. Pianistka a komponistka Liana Bertók z Besigheima pola Heilbronna na Nagelowym klawěrje a Annett Baumann ze Sakskeje statneje kapały Drježdźany na huslach stej z wjelestronskim programom zahoriłoj.
Zaklinčachu twórby njezabyteho komponista kaž „Šunowska“, 3. sadźba „Suity Kocorjana“, 3. a 4. sadźba „Sonaty za husle a klawěr“ a „Bórkowska“. Kruch „Nazyma“ we wersiji za husle a klawěr dopominaše na hłuboku ból Serbow wotbagrowanja mnohich łužiskich wsow dla. Runje tak běchu twórby Kocora, Bacha, Vivaldija, Medeka a Rachmaninowa słyšeć. Bertók sama bě z Nagelom wot 1981 w hłubokim přećelstwje a zhromadnym dźěle zwjazana. Wón je ju jako komponistku skrućił a posylnił. Swój kruch „Burleska“ hraješe Bertók z Baumann.
Budyšin (CRM/SN). W rjedźe duchownohudźbnych nyšporow w Tachantskej cyrkwi swj. Pětra poskići minjenu njedźelu naš krajan Tomaš Žur ze swojej mandźelskej Roswithu Sauer wot njeje přez lěta w Berlinskej katedrali swj. Jadwigi přewšo wuspěšnje přewjedźeny literarno-hudźbny format „Słowa kaž hudźba“. Pod hesłom „Dźak za žiwjenje“ steješe jědnaće basnjow najwšelakorišich našočasnych awtorkow a awtorow na programje. Ke kóždej poetiskej twórbje zahra profilowany organist, znajo a hajo w dalokej měrje tohorunja šěroku paletu modernišeje a našočasneje pišćeloweje literatury, na Kohlowych pišćelach w katolskim dźělu Božeho doma wurězki z naročneje pišćeloweje literatury.
Lěćny čas so bliži, a kaž ćehnje ludźi won do swěta, tak so domoródni hosćićeljo nadźijeja, zo mnoho turistow swój puć do Łužicy namaka. Dotal je naš region skerje atraktiwny za krótše jězby, kaž nam turistiske statistiki pokazuja. Što pak zajimuje pućowacych? Jednych předewšěm krajina, druhich města a kultura, dalšich zas wólnočasne atrakcije a poskitki. Někotrych tež „mentalita“ wobydlerstwa, štož pak je husto z traděrowanymi klišejemi zwjazane. A to móže so tež negatiwnje na atraktiwitu regiona wuskutkować. Myslu sej, zo so Łužica runje najlóšo nima hladajo na to, kajki předewšěm politiski wobraz wo njej so runje w medijach šěri.